Zagorci u Europskoj uniji                

Nedjelja, 20. ožujka 2005.

            Malo nas je na Ksaverovu trgu u 8 sati, prohladnoga ranoproljetnog jutra… Taman toliko da se nas osmero smjestimo u dva automobila.

            U Čatežu nas čekaju slovenski planinari te skupa odlazimo na petosatno pješačenje kroz šumu do šesto i nešto metara visokog vrha Cirnik iznad Brežica. Naš vodič je osoba niska stasa, guste, dugačke, bijele brade i brkova, okruglih naočala, rumenih obraza… kao Djed Mraz iz slikovnica mog djetinjstva.

            Uspinjući se, družimo se sa susjedima iz Unije, a jedan od njih nam je unedogled pričao samo o lošim stranama Europske unije, koja im je mnogobrojnim propisima jakog administrativnog aparata zakomplicirala život… možda nas je tješio… no više volim uživati u proljetnom cvijeću i panorami lijepih i urednih unijskih sela i šuma s čistim, bistrim potocima.

            Nakon troipolsatnog hodanja ričet sa šunkom i čaša gemišta od domaćeg vina… opet smo orni za sat i pol pješačenja. Neki naši članovi sumnjaju u moj pedometar i usmenu informaciju domaćina da smo prešli oko 25 km. Da ne bude sumnje, naš će predsjednik nabaviti KURVIMETAR (njem. Kurve od lat. curvus – savijen, zaobljen), instrument za mjerenje dužine krivulja na crtežima i kartama. Bilo je lijepo družiti se s planinarima iz nama tako daleke i nedostižne Europske unije u hodanju… u hodanju...

SvjeBa