Krkljanac na gruntu

Nedjelja, 25. rujna 2005.

Sastajemo se izravno na Piclju  gdje se nalazi naš grunt za budući planinarski dom.

Jutro je prohladno, rosno i maglovito, no dan će biti lijep. Nas dvoje smo se s Rufusom uputili, po već puno puta, prohodanom stazom. Usput nam se pridružuje i Nada H. Na mjestu radne akcije je već nekolicina »stezaša«. Nismo se dugo vidjeli pa je ćaskanje neizbježno i ugodno.

Mali je Tin, došavši do naših stolova prvo uočio naš veliki novi roštilj… no vrijeme do gozbe treba ispuniti radom.

Naš nas je predsjednik rasporedio, a Saji i Branku dao zadatak izgradnje platoa gdje će se postaviti ta božanstvena stvarčica s koje će se širiti jedozovni, jelomirisi…

Željka je upalila kosilicu i to je bio znak za početak akcije.

Negdje sam pročitala da bambus može rasti i do 19 cm dnevno ako su klimatske prilike povoljne. Mi smo proljetnim čišćenjem, grunt oslobodili od akacije… čini mi se da je ona i po 30 cm dnevno rasla… Uh… opore li i agresivne biljke… podsjeća me na naše političare. I dok  je ta misao šetala po mom unutrašnjem organu glave, odjednom ugledah velikog, lijepo njegovanog i dobro odgojenog psa. Ime mu je Rambo, a vlasnik mu je Vlado T.

Rufus ga je rambovski dočekao… nasrtao je na njega kao da mu je on kriv za njegovu fizičku neuglednost, a ne geni njegova oca, nazvanog Pumpi.

Već se magla digla i sunce osušilo rosu kad… eto k nama našeg snenog, Marija P., s punim rukama radnog alata. Stoički se i muški, skupa sa Željkom B.,  motikom borio protiv tvrdokornog korijenja akacije napravivši još jedan plato za stol.

U punom radnom zamahu  znojenja dolazi nam našeg predsjednika žena, draga nam Štefica, sa svojim legendarnim kiflicama… vrućim, punjenim sa šunkom… a s njom i Lola… krkljanac Rufusa i Ramba za njezinu naklonost.

Nakon kratkog odmora Željka nerado prepušta kosilicu  predsjedniku a on je nakon nekog vremena snažne i učinkovite radnje  ustupa mladom, kršnom, šutljivom  i zgodnom mladiću naše udruge, Kreši Č. Sirova muška snaga ubrzala je kraj akcije čišćenja grunta. I dok smo završavali krčenje naše parcele ugledah još jedno veliko, lijepo pseto… zlatnog retrivera, Kinga. Srećom  nije bio zainteresiran za Lolu, ali je strastven sakupljač bačenih štapova ili plastičnih boca… na nesreću i Rambo… opet krkljanac… i još jedan koji je izazvao Rufus zbog  neobuzdanog rada hormona.

Onako kako je Drele pjevao: »Ak na gruntu teške djelaš, moraš jest i pit«, tako je završila naša akcija… ali naše društvo prožima – nepisano pravilo;.. iskrenost, radost, rad i briga za druge!

S ponosom nosim žuljeve na lijevom dlanu za naš… GRUNT.

Bilo je naporno ali i lijepo!

                                                                              SvjeBa