2. ROĐENDAN ZAGORSKIH STEZA
Zabok, 23. travnja 2005.
Glasoviti njemački pisac, mislilac i poeta Goethe, rekao je: »Lakše je vijenac isplesti nego za nj glavu naći«.
Sastali smo se oko 18 sati u lijepoj, nedavno uređenoj, prostranoj prostoriji Dobrovoljnog vatrogasnog društva Zabok.
Godišnje skupštine svih društava, pa tako i našeg, imaju svoj protokol koji se sastoji od dnevnog reda u kojem se pod točkom razno redaju govornici i pusta obećanja pojedinaca… o tome ne bih… taj dio rado prepuštam slovu novinara. Ipak, i nije bilo tako strogo službeno i monotono zahvaljujući duhovitim dosjetkama našeg tajnika Damira V. i člana P. D. »Grohot« iz Marije Bistrice, gospodina Drageca N… nama već znana, draga osoba, uvijek vedra i prpošna unatoč visokim godinama. Dragec je u ime novoizabranog predsjednika Županijskoga planinarskog saveza Fulira M. pročitao rođendansku čestitku našem društvu, popraćenu toplim i lijepim stihovima:
Navek su tu Zagorske steze
Gda dojde protuletje
Šuma i polje se zbudi A vu letu i po sumcu
Zelenje i cvijetje Gda vručina vlada
Če po šume 'očeš hoditi Na naši bregi v šume
Med bukve, grabre, i breze Moreš najti hlada
Navek te moreju voditi Če i v toplice 'očeš iti
Zagorske steze. Zagorske steze
Te moreju voditi
Vu jesen se si veseliju
Po bregu treba prejti A gda dojde zima
Med kleti trsja, veliju Si iščeju toplinu
Nekam drugam nije za iti Jeni pri peči, jeni vu vinu
Nemame ni peneze Zate na »Tri kralje«
A tu nas lijepe vodiju Drugam najte iti
Zagorske steze. Zagorske steze
Vas hočeju stopiti.
Jedva dočekani drugi dio protokola vrtio se oko švedskog stola punog slastica… od onih »šarf« do slatkih raznovrsnih kolača i dvije krasne torte. Anica T., kreatorica je velike rođendanske na kojoj je pisalo… nježno plavom kremom, na bijelom šlagu: »Sretan 2. rođendan«. Drugu je napravila Viktorija B… bijela je i posuta čokoladom. Iako ne jedem slatko, osim meda, sve su slastice bile fine… vidjela sam to na blaženim izrazima lica i tihom mrmljajućem… mmmm! Bilo je i dobre kapljice domaćeg vina, piva, sokova, ples uz muzikaše, pjesma, smijeh, šala… do zore!
Imao je stari, mudri Goethe pravo… teško je naići glavu koju bi ovjenčali… no mislim, da dijelim mišljenje većine naših članova, da je to zaslužila glava našeg predsjednika Antuna Žigmana. Mogu to obrazložiti, no jednom mi je rekao da moram biti što kraća… predsjednik se mora slušati… zar ne?
Istoga dana 24. travnja 2005., u 14 sati, sastajemo se na Ksaverovom trgu. Vele da se na muci poznaju junaci… na skupštini nas je bilo stotinjak a na jubilarnim stotom pohodu, tek tridesetak. Mi junaci čilo i veselo hodamo kroz Zagorske brege, preko Klupca do Piclja… našeg grunta.
Dan je vjetrovit… oblačan. Bez obzira što smo se sa skupštine vratili u sitne sate, tempo je jači nego inače. Nakon nešto više od 3 sata hodanja stigosmo do cilja. Pitam se tko su ti koji su napravili 2 prostrana platoa i na njih postavili stolove i oko njih klupice… na stolovima ono što je ostalo od švedskog stola… ugodna li i lijepa iznenađenja!
Ooo! Tu je i Rufusova stara znanica, Lola. Ne odvaja se od nje… psina je to u punoj snazi. Zbog njegove nasrtljivosti vezali smo ga… Lola je uskoro došla k njemu, izraziti sućut zbog takvog grubog ljudskog postupka… nije ga napuštala… vezali su i nju.
Počelo je kišiti a jak nam se vjetar uvlačio pod znojnu odjeću… skratili smo ugodno druženje zaokružujući cjelokupni pohod na dugih četrnaestak kilometara.
SvjeBa