Strahinjčica

 Nedjelja, 4. prosinca 2005.

        U tmurno maglovito jutro na Ksaverovu trgu samo nas je desetero… ostale je vjerojatno hladno sivilo prikovalo za postelju ili fotelju toplog doma.

        Ušli smo u vedar i osunčan dan lijepog radobojskog kraja… kao da smo u Dubrovačkoj županiji. Dok se neki naši dečki autima pregrupiraju do Podgore, čekamo u restoranu »Zlatni vrč« ispijajući kavicu. 

        Zbog sinoćnje kiše očekivala sam blatnjavu stazu, ali je gotovo cijelim putem snježna… neugažena, a pri vrhu je na nekim mjestima duboka preko 30 cm.

        U šumi lavež lovačkih pasa… divlje svinje su ovu nedjelju nadmudrile lovce, ali je Željkov i moj ulov bio uspješno bogat… zahvaljujući mokrom i skliskom snijegu nas dvoje smo skupa »strelili« najmanje deset »zajcov«. Bolan mi je bio pad nedaleko od planinarskog doma kada sam dlanovima probila zaleđenu koru snijega… ostali su bili mekani i s čuđenjem smiješni… pa kako?

        Za manje od tri sata osvojismo vrh na 846 m. Jak vjetar brzo donosi i raznosi maglu no većinu puta nas, na sreću  prati sunce otkrivajući nam ljepote planine i poglede na okolna mjesta.

        Nakon okrjepe ispred zatvorenog planinarskog doma valja nam se spustiti niz dio planine nazvan »Slon«. Preko njegovih leđa bilo je lako… surla je ta koja je nezgodna… uska, skliska, strma sa stršećim oštrim kamenjem… spuštanje bez štapova čini je opasnom. Uh!.. jedva sam se bez posljedica spustila u Podgoru, zahvaljujući Iveku H. koji mi je ljubazno ponudio jedan štap, ugrozivši sebe.

U podgorskoj gostionici uz piće uživamo u Ljubičićevoj igri… na žalost gubi od Hrbatýja, a iza nas su prohodani hrptovi i surle lijepe nam i strašne Strahinjčice.

        Bilo je naporno i za mene skoro pustolovno opasno… veselje i ponos zbog uspjeha zahvaljujući strpljivosti, toleranciji i brizi cijele družine… opet bih to ponovila… sa štapovima!

 SvjeBa