Nedjelja, 4.
studeni 2007.
U kasnu jesen
Podijelili smo se u dvije grupe. Prva se s devet izdržljivijih hodača
sastaje u rano studeno jutro na Ksaverovu trgu i odlazi put Brezovice…
iznad i nedaleko grada Krapine, pa će po našim zagorskim planinarskim
putevima do Hršak Brega… njihova me žilava strpljivost podsjeća na pauka
ili ribara koji pletu zamku za lov.
Tri sata
kasnije, na spomenutom bregu dočekujemo ih… malo su zajapureni i ponovo
orni nakon kratkog odmora. Sada smo već moćnija hrpica, a s našom
četveronožnom dahtajućom maskotom nazvanom Rufus dosežemo brojku
šesnaest.
Ova je
jedna od mnogobrojnih staza planinarskog društva Zagorske steze
koju su označili naši markacisti. To je mreža isprepletenih puteva po
hrptovima zelenih brežuljaka... kako pjeva naša himna: Idu steze z
brega do brega… Duge su od tri pa do dvanaest sati, a sve vode kroz
živopisne krajobraze šuma, livada, sela i razbacanih zaseoka... i vse
su se zbrale na kup… na Picelj.
Ne znam otkud
naziv Picelj osim da je to prezime Ivana, našeg slikara i grafičara koji
je vrhunac stvaralačke zrelosti dostigao dvadesetih godina prošloga
stoljeća, ali znam da se na našem Piclju iz dana u dan… mic po mic gradi
naš planinarski dom, podno kojega je strma padina zasađena našim
izvornim biljkama koje će kada stasaju činiti poučni perivoj.
Dan… stvoren za
ovaj lijep i ugodan doživljaj nizanja kilometra za kilometrom uz
razgovor… šalu… kroz žutonarančasto obojene bukove šume, crvenolisnih
javora... nagle zapuhe sjeverca kasne jeseni.
Brižno nas vodi
Darko T. Kratka stanka uz čašu osvježavajućeg pića iz podruma našega
Franceka B., pokraj stare znanice… crkve Majke Božje Klupečke… Još koji
sat do odmorišta na Piclju pa do Zaboka… do doma svog… slađeg i milijeg
nakon sedmosatnog odnosno troipolsatnog hodanja u kasnu jesen… po našem
lijepom zagorskom kraju.
Bilo nam je
lijepooo!
SvjeBa
|