Prekršaj zlatnog pravila
Nedjelja, 22. travnja 2007.
Nevoljko
ovo pišem jer mi je desna noga u longeti a uskoro će u gips na šest
tjedana. Što se dogodilo!? Prekršila sam zlatno (osnovno) planinarsko
pravilo.
Ovo je
tradicionalan pohod na četvrtu obljetnicu osnutka našeg planinarskog
društva. Idemo stazom br. 1… to je cesta koja vodi do
zabočkih brega pa kroz proljetne, mirisne, živopisne humke i lugove,
k crkvi Majke Božje Klupečke… sve do našeg grunta.
Staza je dobila
prvi redni broj po tome što je prva prohodana, kada je naše društvo bilo
još fetus koji se nekoliko dana nakon pohoda rodio i u pelenama
još bezimeno kmečao.
Vrijeme
je sunčano… blagi sjeverac ublažuje toplinu ultra-violetnih zraka. I baš
smo se lijepo hodajući zagrijali, kad nas je osupnulo iznenađenjeee!!
Črnjevići i Pevci, na prepad su nas zaustavili… štand sa sendvičima i
tekućinom koja će nulu u krvi pretvoriti u… Baš nas briga… danas ne
vozimo, samo pješačimo petnaestak kilometara u slavu rođendana
Zagorskih steza.
Pri
dolasku pred grunt doček je bio zvučan… Počasna paljba iz puške i
milozvučnih muzikalija te grla : Dobro mi došel prijatel…
ganutljivo i ushićeno!
Postavljen je veliki šator, dobro došao protiv sunca i vjetra, a
pikantni gulaš, domaće vino, pjesma i ples dostojno su obilježili taj
važan travanjski dan.
Ako mi je
sudbina već odredila pad, on ne bi bio tako tragičan da sam obula
planinarske gojzerice a ne smrdljive tenisice.
Mislim
si; kuri me bolac… bilo nam je lijepo!
SvjeBa |