|
|
||||
|
|
 |
 |
 |
 |
|
|
 |
|
|
 |
|
|
O NAMA
24. kolovoza, 2008.
Ipak je bio raj
Rano, mračno, kišovito, prohladno jutro… no ima nas! Mrgodna sam i mnogo je razloga za to… Čini mi se kao da idemo u pakleni raj… No, to je samo strah i slutnja.
Osim Ivanke S. i mene iz čijih pluća izlazi duhanski dim, na otvorenom djelu odmorišta Lipovljani, kao da uz toplu kavicu svi puše.
U autobusu nas budnima drži olimpijska utakmica za treće mjesto u
rukometu sa Španjolcima.
Do lijepog Daruvara vodi nas uska pohabana cesta čas kroz maglovite i kišne šumske predjele… uz cestu žalosna upozorenja na opasnost od mina… čas kroz sela čije ratne rane još zjape…
Daruvar je grad prekrasnih parkova stoljetnih stabala, poznat po lječilištu s termalnim izvorima, ljekovitim blatnim kupkama i još po mnogočemu, te baroknom dvorcu iz 18. st. – grofa Antuna Jankovića.
Kiša je stala. Što raditi na parkiralištu dok se naš vodič Darko T. dogovara s domaćinima?.. Štef H. prvi je izazvao sa spužvastom, dječjom, strganom lopticom… nije nas trebalo nagovarati. Loptica se šutana uz ciku i smijeh brzo raspala … Ta me razigranost ljudi u ozbiljnim godinama podsjetila na stihove T. Ujevića:
„…treba i bez bijela ruha biti djeca, biti djeca.“
Papuk je zajedno s Krndijom od 1999. god. zaštićen kao park prirode. Nalazi se u sjeverozapadnom djelu Slavonije na rubu Požeške kotline. Njegovim južnim obroncima unedogled se protežu vinogradi od kojih potječe poznati daruvarski rizling.
Kraj planinarske staze, koja se nalazi na visini preko 300 m, stara je stara lugarska kućica. Iako kiša ponovo pada i sve podsjeća na jesen, od dvadeset i dvoje planinara njih šesnaestero hrabro odlazi u gustu papučku šumu na višesatno hodanje do planinarskog doma na Petrovom vrhu, a mi koji smo od šećera autobusom do spomenutog vrha. No, i mi ćemo hodati samo da završi… onako uz kavicu, započeta partija bele.
Vrijeme sluti na dobro pa polako hodamo do vrha iznad planinarskog doma koji se nalazi na 547 m n/v, a vrh na 515… mali otklon u mjerenju. Pokraj lijepo uređenog doma nalazi se skijalište s čijeg vrha gledamo krajobraz… zbog oblaka i isparavanja slabo je vidljiv.
Napokon se pojavio predsjednik Daruvarskog planinarskog društva pa možemo suncem obasjanim putem prema našima… Za nešto više od pola sata hodanja, sastajemo se. Ne vidim na licima umor… vjerojatno su sretni što smo se sreli, što je znak da im se bliži kraj puta. Prema pričanju nekih, staza je bila mukotrpna… što zbog kiše koja se silovito slila baš kada su bili na čistini i najnapornijem dijelu staze… što zbog zapuštenih dijelova puta čije je opasno i mokro kamenje skrivala gusta, niska, divlja kupina i ostalo bilje, a na jednom od vrhova se zbog jakog vjetra i hladnoće nisu mogli pošteno odmoriti, već su mokri i promrzli nastavili…
Bez dužeg odmora odlaze na vrh iznad doma i na dvadesetak metara visok toranj na koji se nisu… rekao je stari prgavi domar, smjeli popeti.
Gulaš staroga prgavoga domara bio je bogovski… bio je taman začinjen i manje ljut od čike koji se pohvalio da mu je glasoviti kuhar Karapanđa bio šegrt… svaka mu čast… a i njegova prgavost nije zločesta kao što se činilo te smo se toplo, prijateljski oprostili.
Sela oko Daruvara imaju duhovite nazive: Gornja Cjepidlaka, pa Donja Kajgana…
Još manje od tri sata vožnje u snenom autobusu pa ćemo stići u naš mili Zabok.
Bio je to pakleni raj… ali ipak, raaaj!
SvjeBa
|
|
PD ZAGORSKE STEZE ZABOK |
