Nedjelja, 5. studeni 2006.

Osmero nas je na Ksaverovu trgu u prohladno jutro… oko ništice je.

Do sela Jablanovec, »vozim« s Božom jer mu pažnju poremećuju vesele i duhovite dosjetke Ivanke i Željke… oni se smiju a mene je strah… mislim… »Vrag nigdar ne spi!«

Cilj nam je ići od Gornjeg Stenjevca pokraj špilje Veternice i doći do planinarskog doma na Glavici, pa preko Ponikvi do planinarskog doma i vrha: »Kameni svati«, spustiti se u istoimeno selo… Tu su mještani sedamdeset i neke godine podigli spomenik Augustu Šenoi, tvorcu pjesme: »Kameni svati« napisanoj prema narodnoj priči toga kraja… na postolju poprsja napisani su posljednji stihovi te povjesnice:

»Pitaj narod pri toj gori:
‚Šta će ona rosna stijena?’
Pa ti narod odgovori:
,To su svati od kamena.’«

U obilazak špilje nisam željela… prije 21 godinu živjela sam u Gajnicama pa sam bila čest gost njezine čarobne utrobe. Jama je poznata po dužini… prva u sjeverozapadnoj, a četvrta u cijeloj Republici… zaštitni znak su joj šišmiši koji je nastavaju.

Petero se naših članova odlučilo razgledati jamu, a ja s Božom i Vikom odlazim put planinarskog doma. Prošlo je više od sat vremena kada se ostatak naše grupe popeo do doma… nema do njega više od pola sata laganog uspona.

Glavni krivac našeg dugog čekanja, intelektualna je znatiželja posjetitelja iz raznih krajeva naše domaje, a ponajviše našeg dragog člana Jože od Desinića… seksualni život šišmiša bio je njegov glavni misaoni upitnik. Mladi vodič je na pitanje mogao odgovoriti zahvaljujući snimci infra crvene kamere… uhvatila je detalje gdje šišmišek zajaše usnulu šišmišku, u visećem… naglavačke položaju… Blago njemu… pomislit će neki homo erektusi… pomaže mu sila gravitacije koju je izmislio netko komu je u davna vremena pala jabuka na glavu… kad je usnuo…

Staza je pod nogama šuštava od lišća… kasna je jesen i hladan vjetar u krošnjama na vrhu Kamenih svata… Jožek recitira:

»Ubila me strijela mahom
Ak’ mi Janja bude snahom.«

…prosjakinja je to iz Šenoine poeme u koju se zaljubio sin bogata i ugledna mlinara.

Zašto je bjelogorična šuma uglavnom još zelena… malo je prošarana jesenskim bojama kao sredinom rujna… Ljudi nešto nije u redu!

»Željka!.. kaj te briga čive te je… Daj pusti Božu… već bu kmica… naj nas same doma vrne.«

Bilo nam je lijepo.

SvjeBa