Nedjelja, 5. listopada 2008.

Mrzlo je i sunčano jutro… na sjevernim hladovitim mjestima bijeli se mraz. Iako nisam vozačica znam da nije na velikoj uzbrdici dobro zaustaviti se, a ja bih tako rado pobrala suhe, krupne, zrele orahe. Mirim se grijehom počinjenim nemilosrdnim gnječenjem blagodatnih, ukusnih koštuničavih darova jeseni.

Uživamo u pogledima uprtim prema snijegom pokrivenim Alpama, Donačkoj Gori, Boču, Bizeljskom i na naše lijepe, pitome, šarene brege.

Već se skupilo desetak stezaša pa se uz pozdrav i ugodno čavrljanje dogovaramo s našim predsjednikom Božom A. Ž. što ćemo, kamo i kako.

Za tili čas zabrujala je flakserica u Damirovim i Marijovim vještim rukama. Ja sam se već u mnogobrojnim radnim akcijama  usavršila u grabljanju i upravljanju najubojitijim oružjem seljačke bune… vilama.

Dok su naši snažni dečki: Giuliano, Franjo, Štef, Krešo, Željko, Slobodan i jedna krhka cura zvana Viki, mukotrpno postavljali stepenice, Dubravka H. i Marina Š. radile su na nimalo lakšem poslu. Izglancale su glavno, zapušteno stubište, a samozatajna nam je agronomica Željka V. okopavala već stasalo drveće dok je Dinka T. P. lijepo oplijevila i pomela pošljunčane stezice.

Nakon okrijepe i ugodnog druženja u ranim popodnevnim satima koji su se produžili do prohladnog sutona, vraćamo se.

Boli me to što  ne mogu do oraha…zgnječeni su! Pa, ima ih kod kumica na našem placu… Ma,  nije to isti doživljaj kao kada sam ih pod nogama u šuštavom lišću osjetila i razgaljeno kliknula: Našla sam ga!

SvjeBa