Subota 22. studeni 2008.

Sastajemo se po mrkloj kmici u sedam navečer na autobusnoj stanici. Noć je hladna i sve više i više stišće mraz.

Autobusom odlazimo u Krapinske Toplice odakle ćemo po Magdaleninom putu preko Klupca do našega Piclja.

U Krapinskima se zadržavamo kod gospođe Kolesarić… Majka naše vodičice časti nas ukusnim pogačicama od čvaraka i ljekovitom žesticom ohrabrujućoj za mrak…

Ovo mi je prvi put da tapkam u gluho, hladno kasnojesensko doba po vijugavim stazama penjući se i spuštajući njezinim uskim šuštavim šumskim dijelovima i širokim proplancima… Uzdam se u naše vodiče Jasminku S. i Darka T., a bodri me i misao da je na Zemlji jedino sigurno da će doći sutra… jučer sam već imala… zar ne bih trebala biti zahvalna?

Vijugavom i strmom Magdaleninom stazom zadivljujuća je kolona svjetiljki koja se hitro pentra… podsjeća me na bajku braće Grimm o Snjeguljici i sedam patuljaka koji se noću vraćaju iz rudnika pjevajući…  aj ho, aj ho, a nas osamnaest stezaša  bez zastajkivanja hrli prema Klupcima uz pratnju laganog ali hladnog sjeverca.

Vraga kao što sam ja anđeoski čuva i strpljivo prati naš Darac i moj suprug Željko. Svjetiljka mi malo pomalo trne… strah me strmog spuštanja… prije više od godinu dana imala sam neugodan pad s višemjesečnim posljedicama.

Za manje od tri sata stigosmo na naš lijepi grunt i planinarski dom u izgradnji na Piclju… a unutra milina od topline… na štednjaku se puši kuhano vino i čaj, a stol rese svjećice, kolači i pogačice svake vrste.

Lijepo je zvučao zbor stezaša u blagodatnoj opuštenosti.

Svaka čast i hvala našoj Jasminki na lijepom ugođaju i događaju te darovanom smotuljku… žutom a nekome zelenom u kojem je opisana povijest njezinog lijepog kraja i dražesna pjesma njezine bolesne sestre Višnje kojoj želimo brzo ozdravljenje i skori dolazak u naše redove.

Dojmilo me se noćno pješačenje, ali ja bih radije na noćno kupanje.

SvjeBa