Petak, 15. kolovoza 2008.

Tradicija je našega društva da na jedan od najomiljenijih dana pučke svetkovine – Marijinog uznesenja u nebo – pohodimo crkvu Majke Božije Klupečke.

Jutro je toplo a zrak zasićen vlagom… bit će to nadasve znojan, ljepljiv dan. Dan za pročišćenje tijela i duše.

Prvo pojilište za žedne, ljupka je malena klijet našega Kreše Č.

Mnoštvo je ljudi na proštenju u Klupcima.

Ne sviđa mi se promjena koja je narušila sklad i ljepotu zelenila oko crkve i… Ma tko sam ja da žalujem nad sakaćenjem bogomdanih ljepota nevažnih spram  potreba ljudi i automobila?

Nakon sat vremena odmora i okrjepe, nas sedamnaestero korakom odmornim ulazimo u blagodatnu sjenu ciklamama mirisne šume. Put nas vodi i kroz osunčane dijelove staze bez daška vjetra do Piclja. Osim prekrasnih pogleda Picelj krasi i stalno strujanje zraka…

Iznenađenje koje je najavljeno neće se kako sam mislila događati na Piclju već na Balaškovom Bregu…Uh! znoj mi više nije slan pa nedostatak tekućine crpim iz vlastitih izvora.

Drugo se pojilište dogodilo pored lijepe, vanjskim dijelom prostrane klijeti Franje, zvanog Ferenc… kao da je za svevišnje vino pravio. Nedaleko njega našega je predsjednika nedavno obnovljena ladanjska kućica. Da ne odbijemo domaćine… a i Lola, njihova legendarna kujica, toliko je umiljata…

Obećano iznenađenje zbivalo se u klijeti Darka T., skrivenoj od prometne ceste u idiličnom zelenilu. Voljela bih znati opisati najljepšim ukrasim riječima hranu pripremljenu u kotlu kojom nas je počastio. Slavek i pregradski slavonski muž majstori su…

Kada sam upitala našeg domaćina  Turka D. veterana Zagorskih steza: „Kojim  povodom svetkovina?“

Odgovorio je:

„Pa, Velika Gospa je, ne!“

O, lijepog li i blaženog pohoda kojim završismo tu!

Da mi okus hrane, vina i pjesme ostane u čulima još dugo u noć, tu večer nisam kefala zube.

          SvjeBa