Nedjelja, 3. prosinca 2006.

Sinoć sam nazvala našeg vodiča Iveka H. ne bi li se s njim posavjetovala o svojoj lokomotornoj bolesti i težini puta. Odlučila sam da ću koljeno prije puta dobro ohladiti, staviti steznik i…

Desetak nas se skupilo na Ksaverovu trgu. Iako smo klimatološki ušli u treći dan zime, vrijeme je blago kao u rano proljeće.

Od Smerovišća nas dvosatni put vodi do planinarskog doma sveti Benedikt, na sedamstotinjak m/nv. Prvih 45 minuta donekle pratim grupu… po dolu i gaju po brdovitom, lijepom samoborskom kraju… od kojeg mi koljeno sve više pati.

Vodič je odabrao Jožeka za mog anđela čuvara… godine su njegove spram mojih mlade i u njima krv vri… vjerno je pratio moju  sporost…  usput mi je pokazao pupoljke snježnice (kukurijek) i svojim znanjem botanike me zainteresirao… na čas je bol zaboravljena.

Jednim dijelom staza vodi uz potok koji se strmoglavljuje niz stijenu čineći ljupki slap… u njegovom gornjem toku maligne rigotine naše civilizacije… karoserije, gume, frižideri… Uvreda životu!

Planinari »Zagorskih steza« položili su veliku maturu… molila sam ih da me ne čekaju… sama ću po markacijama… nisu prekršili osnovni kodeks… koštao ih je najmanje pola sata do doma… odmora i okrijepe… a ja se u buduće neću junačiti na račun većine ma koliko me srce vuklo u prirodu.

Lijevo mi se koljeno i sada buni i u boli grca…smirujem ga voltarenom… ali duša ispunjena lijepim događajima s društvom u prirodi kliče… bilo nam je lijepooo!

                                                             SvjeBa