Nikada nisam razumjela strast svoga kuma, slavonskog pasioniranog ribiča (čak ne jede ribu jer je na nju alergičan), strast koja ga je dizala u mračno doba ljetnog jutra na rukavce Dunava.
I eto mene koja se dižem, radi nezaboravnih slika i doživljaja Velebita, u lipanjsko mrklo jutro.
Subota, 25. lipnja 2005.
Rufus veselo obilazi oko nas i naprtnjača … tvrdoglavo odbija moje objašnjenje da je njegova nekontrolirana, srčana priroda preopasna za šumske stanovnike Velebita … ispraća nas tužnim pogledom. Na Ksaverovu trgu nas je dvadesetero, a još toliko se jučer popodne uputilo u Nacionalni park Sjeverni Velebit. Jutro je prohladno i vedro. Vozimo se savršenom autocestom Zagreb – Split sve do jutarnje more … tunela M. Kapela. Prestrojavanjem u jednu traku … kao da se netko htio našaliti s vozačima ili staviti na kušnju njihovo strpljenje u kilometrima gmizajućoj koloni.
