Nedjelja, 4. lipnja 2006.

Sastajemo se na Ksaverovu trgu u rano poslijepodne (14 sati). Dan je tmuran, vjetrovit i prijeti kiša koja ne može omesti nakanu nekolicine stezaša da nedjeljno popodne provede hodanjem po, već poznatim putevima lijepog kumrovečkog kraja.

Vodič nam je kao i prošle godine Krešo, koji dobro poznaje ovaj put iako nije označen.

Iznenađenje je osmogodišnja Dinkina nećakinja Antonija; vesela, otvorena, bistra i znatiželjna djevojčica.

Tek što smo krenuli i došli nadomak prvih kuća, spustila se jaka kiša. Ispod jednog balkona smo se sklonili tek toliko da na sebe stavimo kabanice pa onda… neka pada! Ali nije dugo. Začas se pojavilo sunce, a sunce nakon pljuska hodačima ispod kabanica izaziva znojenje… skidamo ih!

Malo šodranim, pa blatnim, pa visokom travom obraslim stazama… gor’ pa nadol.

Teta Dinka se bojala da joj nećakinja neće izdržati, pogotovo što je prehlađena, no Antonija ne samo da je držala korak već je putem pjevala, recitirala, pričala…šalila se! Da bi zapamtila Rufusovo ime snašla se tako da ga rimuje s kupusom… Tako je Rufus dobio prezime Kupus.

Tri sata hodanja po pitomom nam zelenom i lijepom zagorskom kraju… po suncu i kiši u društvu uvijek spremnom za šalu… lijepo je i zdravo provedeno nedjeljno poslijepodne.

               SvjeBa