30. siječnja 2005.
Sinoć smo se dogovorili… idemo! Ujutro oko 7,30 otvaram TV Sloveniju… u Podčetrtku, koji je udaljen od nas kao i Zagreb, a po klimi je bliži nama,.. –20°C. Ne… ne idem! Mimika lica moga muža jasno izražava… ljutnju, žalost, razočaranje, gnjev. Odluka mi polako prelazi od predomišljanja do krajnje odluke… idem! Pripomogla je i ona poznata ničeovska uzrečica: ono što te ne ubije, ojača te. Brzo… sendviči, voda… što će mi voda? Ionako će se pretvoriti u led. Na stanicu stižemo u zadnji tren. Vozimo se, nas četrdesetak, do Bedekovčine, via Hum-Lug… tako piše na voznoj karti… primijetio je Mario P.
Po izlasku iz autobusa, u Grabama, nedaleko Sutinskih Toplica, naš predsjednik održao je kratak i topao govor dobrodošlice planinarima iz Marije Bistrice i Zagreba, te ih ponudio vrućim kuhanim vinom… ostalo je malo i za nas Stezaše… a meni samo »frtalj« čaše.
Put nas vodi od crkve Sv. Benedikta prema crkvi Sv. Vida. Pogled na snježnu Strahinjčicu, Ivančicu, Medvednicu, a podno njih na pitome obronke raštrkanih zaselaka i zbijenih sela našeg Zagorja… Unedogled bjelina koja zasljepljujuće obasjava kristaliće popadalih pahuljica neugažena snijega. Na nekim dijelovima puta, staza je preko koljena vjetrom zametena… prilika da Dinka P., Ivica H. i ja pravimo »anđeleke«, a na nekima pometena, razgolićena do smrznute zemlje.
Tu i tamo bi prošao koji automobil. Nevoljko bismo im se sklanjali, ali je jedan dobrodošao. Vozio je za nas, promrzle i znojne, kuhano vino. Stao je ispred nas… nemamo kud! Dok ispijamo taj bogomdan topli napitak, naš predsjednik, dobar znalac zagorskog okružja, pokazuje nam krajobraz s topografskim i povijesnim činjenicama.
Nakon dva i pol sata hodanja, stigosmo do crkve Sv. Vida. Polusatna okrepa iz naprtnjače… otkud opet kuhano vino?.. pa još dva sata do stanice Sv. Križ Začretje.
Naš vodič Branko K. potpomognut našom Jasminkom S. cijelo je vrijeme držao tempo »fortissimo«, tako da smo vrijeme do vlaka za Zabok skratili u restoranu »Sermage«. U vlaku opet kuhano vino… pa otkuda?
Do bola bih požalila da sam provela ovaj hladan, sunčan, idilično snježni dan, uz lonce, usisavač i krpu za prašinu, s cigaretom u ustima, buljeći u televizor… bez kuhanog vina! Zato su zaslužni Željko i Nietzsche.
Bilo nam je lijepo!
SvjeBa