Nedjelja 06. siječanj 2009.

Ako niste svjesni da imate bubrege, oči, ruke, stopala, zube, želudac… to je dobro! Mene lijevi kuk od nedavno bolno podsjeća da je tu i da moram polako, oprezno i strpljivo… Zato se nisam uputila s našim Stezašima i gostujućim planinarima iz Zagorja i Zagreba na dan Sveta tri kralja legendarnim putem od Krapinskih Toplica do Piclja, već sam sama iz Zaboka preko Repovca do našeg odredišta.

Doličan je siječanjski dan… snježan i hladan (- 13°C), a u našem domu toplo, razdragano, veselo, raspjevano… Ali se i put do Krapinskih Toplica izjalovio jer  Erdeljatrans  od silne hladnoće nije mogao pokrenuti svoj vozni park pa su se planinari uputili 1. stazom koja vodi preko Zabočkih brega na Klupce gdje ih je čekalo poznato Štefice Ž. kuhano vino i put do Piclja za 45 minuta.

Zadužena sam da budem domaćica i mnoštvu pridošlih planinara raznosim gulaš… mislila sam da će kroz strašnu gužvu barem jedan tanjur te fine vruće pikanterije završiti na nečijim leđima, za vratom ili u krilu… ili ću nekome razbiti hladnom pivskom bocom glavu prije nego stignem do žednog naručitelja. No, spasila me moja neslućena obdarenost za slalom kroz pokretne prepreke… a mislila sam da bih bila dobra pipničarka!?

Još malo druženja uz pjesmu i smijeh pa žurno doma… već je 15 sati a naš Ivica vozi. I dok ostavljam veselo društvo razmišljam čiji je slalom ako ne teži onda odgovorniji… onaj na snijegu pred domaćom publikom ili onaj s vrućim gulašima pored tuđih glava i muvajuće gomile veselih planinara na dan Sveta tri kralja.

SvjeBa