Nedjelja 6. prosinca 2009.

Prohladno je i maglovito jutro na blagdan svetoga Nikole – zaštitnika pomoraca i dobre  djece… klimatološki smo ušli u ranu zimu. U Marijovom autu termometar pokazuje -1.

Ne znam od kud početi i što uopće raditi u sumornom, hladnom neredu našeg planinarskog doma… donje su prostorije djelomično ožbukane!

Nikoli T. čestitamo imendan.

A, haa! Ako Slobodan H. Struže žbuku sa stepenica, koja je nehotice padala iz zidarskih žlica majstora koji su je nabacivali na zidove…strugotine treba pomesti! Hvatam prvu slobodnu metlu. Paa, nemoguće ju je koristiti. Potpuno se potrošila… Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka… Njegoševi stihovi iz epa:  Gorski vijenac, prođoše mi kroz misli kao tiha potpora… A u ruci Svjetlane Barbić, bit će svaka metla korisna.

Malo po malo do dvanaest sati desila se vidljiva preobrazba sumornog nereda u blještavilo kako unutra tako i u vanjskom okolišu.

Latinska poslovica kaže:     Sloga dovodi do procvata malih stvari,

Nesloga i najveća dijela ruši.

Slasna je bila, na kraju radne akcije nezdrava hrana s roštilja pomno zalijevana  vitaminskim pićem od grožđa, miješana s tekućim mineralima uz pjesmu, šalu i smijeh, smrznutih i razdraganih četrnaestero Stezaša…

Sveti je Nikola svakome od nas u čarapu stavio darove: smjelost,volju, nadu, radost složnog stvaranja…

SvjeBa