Nedjelja, 16. srpnja 2006.

Nakon duge i teške bolesti evo mene opet među zdravima, među dragim i poznatim licima »stezaša«, na Ksaverovu trgu u lijepo, ljetno i prozračno jutro. Francek veli da je jutros oko 7 sati bilo 15ºC.

Malo nas je jer se jedan dio naše grupe osmjelio otići na središnji Velebit… O, ne! Vremenska prognoza veli… Nadam se da ih ne bude pobrala velebitska bura.

Od Lobora, po uskim šumskim stazama, autima dolazimo na mjesto od kuda ćemo krenuti do vrha naše prelijepe Ivanščice.

Cijeli je pohod lijepo osmislila naša draga, uvijek nasmijana,  Mirjana Mikulec – Frinčić.

Šumska je staza blagog nagiba i široka, tako da ubrzo dolazimo do planinarske kuće na Majeru 591m n/v. Pogled mi plijene fotografije gmazova ovih krajeva… Mirjana nas je iz vlastitog straha upozorila na zmije no one su zbog ljudske neukosti i predrasuda gotovo istrebljene. Tu smo se malo odmorili i uskoro krenuli prema vrhu Ivanščice.

Na mjestima gdje zastajemo, da bi odahnuli i popili malo vode ili ubrali koju mirisnu, drobnu, šumsku jagodu, ne smijemo dugo stajati jer nas cijelim putem prati sjeverac koji zna biti vrlo neugodan, bez obzira na godišnje doba, za znojna čela, leđa…

Nakon otprilike dva i pol sata osvojismo vrh na 1060 m. Domar planinarske kuće nam je ponudio srneći gulaš kojega je iskusni gurman Darko T. prepoznao kao obični goveđi… Papkar na gulaš, bio šumski ili domaći… slastan je!

Divan pogled s vidikovca na Ivanec i Varaždin omogućio nam je kristalno bistar dan. Hladan nas je vjetar, koji uvijek na tim visinama vlada, znojne i pregrijane prikovao za sunčeve zrake.

Spuštanje se odvijalo u dvije grupe. Darko je zbog nepredviđene situacije morao hitro doma. I mi smo krenuli za tom grupom… No osnovno pravilo planinara je: Vladeka T. nikada samog ostaviti… boli ga koljeno, a dvije su puce na pola sata iza njega.

Nije mi žao… Ciklame u šumi i mrzlo pivo za društvo, pa polako… Neka si Nena još jednu spuši.

Bilo nam je lijepo!

SvjeBa.