Nedjelja, 20. kolovoza 2006.

U rano, toplo jutro na Ksaverovu trgu, sakupilo se nas jedanaestero… Petinu dana družiti ćemo se u pohodu na Kalnik… kroz šarene kolovoške livade…

»Što si doživio, ne može ti oteti nikakva sila na svijetu…I premda je to prošlost, upravo je u prošlosti zauvijek osigurano«, rekao je to Viktor E. Frankl. Kalnička me šuma, puna ciklama… u nedogled, istančanih nijansi roza boje, podsjetila na tu jednostavnu i istinitu misao u opisu ljepota dražesnih oku, a nosu miomirisnih.

Zbog nesretnih događaja, krajem lipnja i početkom srpnja nestala je moja, dugo njegovana kondicija. Sopćem i znojim se prekomjerno. Naš je vodič Darko-Nikola T., krajnje obziran i strpljiv u mojim čestim zastajkivanjima kao i cijela  grupa »stezaša«.

Djelić puta, vodič nam je ovdašnji čovjek visok, suhonjav, sitnih, plavih očiju i njegovana brka, domaćin Štef. On obnavlja planinarske oznake i prezire…»vrag ti dal televizor«.

Nedaleko planinarskog doma, kojemu je tek 71 godina, nalazi se još mnogo starija utvrda… ostaci zidina ljepotice koja od 13. stoljeća strši vrletima Kalnika… Dirale su je mnogobrojne, moćne ruke plemenitaša. Do njezina vrha vode visoke i zavojite stepenice. Puno ih je. Zapuhana sam i uzavrela… čudne me misli spopadaju i vuku naprijed: »Kako su grofovska gospoda, nošena ljubavnim zanosom nakon takvog napora skrbili za svoje mliječne… filigranske dame?«

Da bih uštedjela snagu za povratak, propuštam odlazak do samog vrha. Ionako sam tu već bila prošle jeseni.

Umorna sam ali zadovoljna… A pričekaj se ti jedna kondicijo… Naći ću ja već tebe!

                                                                    SvjeBa