Nedjelja, 04. veljače 2007.

Željeznička stanica nam je sastajalište u sunčano, prohladno jutro, no popodne se očekuje neprimjerena temperatura za ovo godište…

Vlak je danas onima koji se često koriste cestovnim prometom ljupko prometalo pa makar i do Bedekovčine u kojoj se u autobus ukrcava nas dvadeset i dvoje. Vozimo se do Velikog Komora, a stazom bez planinarskih oznaka vodi nas Branko K.

Na vidiku nam je crkva svetog Benedikta… Cilj nam je preko Strugače do crkve svetoga Vida pa do Začretja. To je put ne računajući vrijeme odmora, dug više od četiri  sata ili oko 15 km. Već smo u spomenutom selu iznad 200m pa hitamo Strugači na 430 m n/v.

Stigavši na hrbat otvoriše nam se vidici prekrasnog zagorskog krajobraza… okružuju ga s južne strane Medvednica sa snježnim proplancima, sa sjeverne Ivančica i Strahinčica… U njihovim podnožjima vide se sela, razbacani  zaseoci i grad Krapina. Pogled seže i još dalje do Kamniških alpa… božanska harmonija doživljaja najsnažnije ljepote kontrasta…

Većinu puta po hrptu prati nas na mahove jak i hladan vjetar, za gologlave neugodan… al’ kad gole krošnje on takne, kao dubok vodopad zvuči.

Ispred župnog dvora crkve svetog Vida polusatni odmor. Na putu do Začretja dogovaramo se za netom rođenu ideju. Ipak ćemo naručiti autobus za natrag jer bi vlak iz Začretja čekali više od sat vremena. Tek rođenu ideju iznjedrio je naš predsjednik i s veseljem je jednoglasno prihvaćamo.

Zaključak je kao i sa svakog pohoda… bilo nam lijepoo!

SvjeBa