Nikada nisam razumjela strast svoga kuma, slavonskog pasioniranog ribiča (čak ne jede ribu jer je na nju alergičan), strast koja ga je dizala u mračno doba ljetnog jutra na rukavce Dunava.

I eto mene koja se dižem, radi  nezaboravnih slika  i doživljaja Velebita, u lipanjsko mrklo jutro.

Subota, 25. lipnja 2005.

Rufus veselo obilazi oko nas i naprtnjača … tvrdoglavo odbija moje objašnjenje da je njegova nekontrolirana, srčana priroda preopasna za šumske stanovnike Velebita … ispraća nas tužnim pogledom. Na Ksaverovu trgu nas je dvadesetero, a još toliko se jučer popodne uputilo u Nacionalni park Sjeverni Velebit. Jutro je prohladno i vedro. Vozimo se savršenom autocestom Zagreb – Split sve do jutarnje more … tunela M. Kapela. Prestrojavanjem u jednu traku … kao da se netko htio našaliti s vozačima ili staviti na kušnju njihovo strpljenje u kilometrima gmizajućoj koloni.

Pogled na zastrašujuće lijepu divljinu Velebita briše gnjev i razočaranje. Veselo smo dočekani u Velikom Lubenovcu od naših … iza njih je iskustvo jedne noći pod šatorom i jučerašnji popodnevni pohod po Velebitskim bespućima. Livade, šume u ovo doba godine očaravaju spektrom i nijansama boja raznolikog cvijeća … miris smole lipanjskih livada, sunce, šum vjetra u krošnjama visokih omorika …

Nakon vijećanja naših starješina, vodiča i predsjednika naše sve mnogobrojnije neprofitabilne udruge, razvrstavamo se u tri grupe. Najmnogobrojniju vodi M. Hrastinski preko Hajdučkih kukova, druga preko Oblog vrha do Velikog Kozjaka s D. Ladišićem i I. Halapirom, a treću vodi D. Turk kroz Rožanske kukove i svi se trebamo sastati na Velikom Lubenovcu. Svim se grupama  treba popeti na oko 1620 metara nadmorske visine, samo je put do Rožanskih i Hajdučkih kukova duži i teži, 5 do 6 sati… do Velikog Kozjaka 4 sata. Zbog opreza u prilagođavanju nadmorskim visinama (u Zaboku smo na 150 m) razlika je oko 1450 m. Odabrala sam kraću i lakšu. Nema logike, sve su staze na gotovo istoj visini … ma ima logike. Ova za koju sam se opredijelila smirenija je za razliku od dužih gdje se u nedogled penje i spušta pet do šest sati. Ne želim se umarati već uživati u krajoliku, mirisima i bojama te velebne planine.

Kad stigosmo do Oblog vrha pogled na Veliki Kozjak me malo obeshrabrio … činio se dalek i nesavladiv. Razmišljam dok mi se oči odmaraju na neopisivo lijepoj divljini Velebitskog krajobraza … ne treba se bojati nepoznatoga, jer se može osvojiti ono što se želi.

Tako je! Osvojili smo i Veliki Kozjak. U daljini par velikih ptica grabljivica klikće i raširenih krila kruži vrhovima ljudskim jezikom nazvanim i rukom obilježenim … razgaljena sam.

Nakon nešto manje od četiri sata vraćamo se u šarenu dolinu gdje se trebamo svi sastati. Čekamo grupe s Hajdučkih i Rožanskih kukova. Neočekivano brzo nakon nas dolazi i grupa vodiča M. Hrastinskog s Hajdučkih kukova. Morali su skratiti pohod, jer se nažalost desila nesreća. Jedna je naša članica slomila ruku … improvizirana sanacija i požrtvovnost I. i B. Halapira koji su je odvezli do Zaboka. U sjeti suosjećanja čekamo treću skupinu s Rožanskih kukova pod vodstvom D. Turka. Konačno odlazimo do Štirovače gdje ćemo se ulogoriti … razapeti šatore.

Štirovača je najljepša šuma u Hrvatskoj … prašuma je, jer je netaknuta i za malobrojne prohodna, obrasla uglavnom visokom gustom omorikom. Dugo u noć sjedili smo oko logorske vatre … pjevali … veselili se. Kobasice nataknute na štap porinute u plamen, najbolja su hrana za umorne logoraše. U vrckavom ludom skakanju preko logorske vatra moja se luda glava osmjelila … sada sam u gipsu i hodam na štakama.

Naravno da spavanje pod šatorima nije kao u vlastitoj spavaonici. Iako sam u trenirci, čarapama i vreći za spavanje na zračnom madracu, osjećam hladnoću i vlagu, no jutro je prekrasno osunčano. Nakon doručka dijelimo se u dvije grupe. Većina odlazi putem Šatorine, a manjina u kojoj je i moja malenkost s natečenim i bolnim gležnjem do Malog Rajinca. Naš predsjednik odvezao je svoju ženu i mene do planinarskog doma na Zavižanu, da ih čekamo dok se ne vrate sa zadatka postavljanja željeznog žiga, koji će zacementirati na vrhu Malog Rajinca, do kojeg vodi staza koju je u kolovozu prošle godine označilo naše planinarsko društvo, zbog čega smo ponosni … tužni smo i ogorčeni na ljude koji ne vraćaju žigove. Zato je bio važan ovaj pohod naše grupe s predsjednikom.

Četiri sata čekamo na Zavižanu Štefica i ja. Ugodan je razgovor sa starim «medvjedom» Antom Vukušićem, s planinarima, i naš međusobni. U međuvremenu šutnja za koju je bilo dosta vremena … šutnja satima uronjena u neizmjernost i snagu počela kojom zrači Velebit.

SvjeBa