Nedjelja, 9. travnja 2006.
U prohladno, sunčano, ranotravanjsko jutro na Ksaverovu trgu… samo nas je osmero? Tu je i naša blagajnica Željka koja nam dijeli »dnevnice«… novac od nesuđenog autobusa na koji smo računali ako nas bude više… ovaj put ona ne ide s nama.
Mala smo, ali i ne nemoćna gomilica koja hrli autocestom, s koje ubrzo silazimo za Popovaču, pa preko nje Gornjom Jelenskom do Podgarića. Tu se nalazi hotel Vila Podgarić… pored nje ljupko malo jezero… u jezercu patkice… na jezercu otočić… na otočiću drvena sjenica… u sjenici klupice. Otočić je spojen s dvadesetak metara dugačkim drvenim mostom… uokolo zelene livade, a na njima procvale voćke… iznad njih lijepa Moslovačka gora s još neprolistalom šumom.
Malo po malo skupljaju se grupe planinara iz Daruvara, Garešnice, Kutine… a tu su osim nas Zagoraca još i oni iz Konjščine i Marije Bistrice. Ugodno je popiti kavicu na toploj, suncem obasjanoj terasi u društvu Branka, Darka T., mojeg supruga, Jasminke, Sonje, Maše i Viktorije.
Moslovačka je gora ispresijecana rekreacijsko-planinarskim putovima koji traju od 1,5 do 11- 12 sati hoda i sve su srednje teške… uglavnom vode kroz šumu, a obiluju tragovima plemenite divljači i one neplemenite… na gulaš spravljene sve su plemenita ukusa!
Odlučili smo se za stazu koja će trajati nešto više od 4 sata. Vrijeme je idealno za dužu šetnju. Iako je sunčano nije vruće. Znojimo se zbog uspona, a neprestano nas prati blagotvoran… blagi vjetar.
Do vrha Humke, na 489 m, prvi stigosmo. Tu se nalazi lugareva kućica, a ispred nje drveni stolovi i klupe za odmor i okrjepu. Veseli su Daruvarčani došavši, na stol iznijeli bogatu trpezu, a mi trezvenjački i nepokolebljivo naprijed.
Uz ritam naše Jasminke srednje teška staza pretvorila se u srednje-tešku. Okružili smo stazu… prestizali grupice veselih planinara koji su zagrljeni razdragano pjevali.
Mmm…! Slasna od špeka, kobasa i suhog mesa, porcija graha i dvije čaše gemišta vratili su mi izgubljenu snagu.
Posjetili smo nedaleko hotela spomenik i grobnicu više od 900 poginulih boraca od 1942. – 1945., autora Dušana Đamonje, te ruševine staroga Garić grada koji datira od 13. stoljeća. Sagrađen je radi obrane od napada raznih neprijatelja, a vlasnici su mu bili Ladislav IV., pa biskup Timotej, a zadnji vlasnik bila je Barbara Celjska, žena mađarskog kralja Žigmunda. U 16. stoljeću razoren je pod najezdom Turaka… ono što je ostalo od njega dovoljno je da me uhvati klaustrofobična jeza od uskih kamenih zidova i vijugavo strmih stepenica koje vode do nekoliko uskih otvora za pucanje na moguće uzurpatore.
Bilo nam je lijepooo!
SvjeBa