Nedjelja, 1. listopada 2006.

U toplo nedjeljno jutro sastalo se na Ksaverovu trgu nas jedanaestero radi pohoda po lijepom desiničkom i pregradskom kraju. Od početka rujna se nastavlja bablje ljeto… čeznutljivo me podsjeća na bosonogo djetinjstvo protrčano u Laduču i Šenkovcu na Sutli. Naš predsjednik veli da bi ova nedjelja mogla biti po blagoj temperaturi poslijednja u ovoj godini… da bar nije u pravu.

Na lijepom pregradskom Trgu Gospe Kunagore sve je spremno za tradicionalnu proslavu: »Berba grojzdja«. Tu su nas kolege po hobiju dočekali s kolačima, pecivima i našom starom slavenskom običajnom dobrodošlicom… kruh sol i rakija. Nakon duhovitog govora, muževno popunjenog predsjednika pregradskih planinara, Varaždinci, Moravčani, Zagrebčani i mi najbrojniji Zabočani odlazimo u susret uskim stazama šarenih livada i ranojesenski blago prošaranim šumama. Koliko god puta da sam ga vidjela, Taborgrad me uvijek opčini svojom ljepotom… ljepotom veličine u kraju s kojim se davno… davno stopio.

U Vinagori zadnji berači, a na njezinom vrhu koji čini zaselak s lijepom crkvom… nas znojne, od dva i pol sata hodanja po stazi… gore dolje, čekaju domaćini s okrjepom…Uf!.. kao da smo iz prekrasnog sna ušli u Raj.

Put nas dalje vodi duboko do Vražje peći… krasi je slap koji je zimi i kada su kiše obilnije bogatiji, snažniji, glasniji… Dva sata prije dolaska do planinarskog doma na Kunagori, ljubazni domaćini nas na putu opet nude s okrjepom… čeka nas najteži dio puta dug dva sata.

Ispred lijepog planinarskog doma gulaš i čaša domaćeg vina, razgaljuju… zvuk harmonike, pjesma, ples… odnose umor od petosatnog pješačenja.

Bila je to nedjelja koju ćemo pamtiti kao lijepu i dragu uspomenu.

SvjeBa