Nedjelja, 13. studenoga 2005.
Mračno je i studeno jutro. Već su svi u autobusu prije, a mi stižemo poslije šest sati. Kriv je Rufus… dobro ga je imati u kući jer za sve svoje greške okrivimo njega… ne buni se!
Rano dizanje nadoknađujemo drijemajući. Iz sna me probudio naš predsjednik nudeći nam portugizac, a Branko perece. Nije mi bilo žao sna, a i ozračje je živnulo.
U Gorskom Kotaru ljuti je mraz zabijelio zemlju… čim smo ga prošli kao da je granulo proljeće. Za nešto više od tri sata ušli smo u Labin gdje nas je čekao naš stari znanac Milan.
Put nas vodi u jesensko šarenilo lijepih istarskih predjela… kroz šumu i pokraj razbacana stara napuštena sela kamenih kuća. Cijeli kraj odiše patinom nekad dobrostojećih gazdinstava.
Na jednom dijelu puta skrenusmo u staru konobu na okrjepu… kao da sam ušla u staretinarnicu. Gazda nam je s ponosom i posesivnom ljubavlju objašnjavao namjenu nekih predmeta svoje djedovine. Stara limena čutura iz vremena Austrougarske, obučena u sirovu kožu grubo opšivenu, koju je djed nosio u 1. svjetskom ratu i spasila ga od uboda bajonetom, pa ognjište staro preko sto godina uz kojega su postavljeni željezni nosači s jedne i druge strane na čija se postolja zimi stavljao vrč vina kako bi se zagrijalo, pa visoka, rukom napravljena stolica (kao tron) u koju je smio sjesti samo djed (glava obitelji), i ako dozvoli unuku, zatim starinski ormarić s čašama, peka, petrolejka, alat za obradu zemlje i košnju žita i trave, kameni mlinski kotač pa kotač za mljevenje maslina, ogromna kamena posuda za čuvanje ulja… Teška sam srca napustila ovo mjesto, što zbog finog vina, što više zbog predmeta koji svaki za sebe priča, a ne bi ih se posramio ni zagrebački Etnološki muzej.
Još nas staza vodi čarobnim krajobrazom, a onda izbijamo na široki makadam napravljen od grubog, sipkog kamenja. Ne volim takve puteve. Da bih skratila vrijeme na glas recitiram remek-djelo B. Ćopića… »Po šumi širom bez staze, puta Ježurka Ježić…«, i konačno stigosmo za nešto više od četiri sata do planinarskog doma »Skitača«. Muzika… ples, a obećan grah s kobasama?… ili barem janjetina s ražnja..! Naš predsjednik opravdano protestira jer smo se najavili.
Pomireni nemilim događajem odlazimo na vidikovac. Dan je lijep pa se vidi ušće rijeke Raše, a s druge strane već nekoliko puta osvojena Učka. Nekolicina naših, spustila se do Crne Punte – do mora, do bola… nije toliko teška staza koliko su je morali brzo preći da bi u dogovoreno vrijeme došli do doma.
Labinjani njeguju legendu o Luciji u koju se zaljubio ovdašnji vlastelin. Kada je od njega saznala da se u nju zaljubio samo zbog njezine ljepote, namjerno se oslijepila, a on ju je ostavio. Njezine se suze i danas mogu naći u kamenu i nikad, i za najveće suše, ne presušuju. Po toj legendi proglašena je svetom i zaštitnicom slabovidnih i slijepih, koji će progledati ako si nakapaju oči njezinim suzama.
Stigosmo u dom, kad… čeka nas, ne samo grah s kobasama, već i s kiselim zeljem. Domaćini su se iskupili, a mi siti i razdragani ispunismo vrijeme do dolaska autobusa, pjesmom i plesom.
Četverosatno vrijeme drndanja u autobusu ispunili su nam na kratko Krešo, pjevajući u mikrofon, čašica portugizca i drijemanje.
Još i sada osjećam posljedice kasnog dolaska, no do sljedećeg pohoda bit ću ponovno spremna.
Bilo je zabavno, poučno i nezaboravno lijepo!
SvjeBa