Nedjelja, 14. listopada 2006.

Bio je hladan i maglovit 13. petak ujutro. Preko pruge sam skratila put prema školi a poznati muški glas mi je oteo misli zazvavši me: «SvjeBaa»! Ugledavši našeg predsjednika Božu, i Jožu Šerega magla je nestala a misli je sunce odagnalo… razgalila me njihova poletnost… teške su željezničke pragove tovarili…

Obavlja se posljednji ovogodišnji, nedjeljni rad na Piclju… našem lijepom gruntu s kojega pucaju pogledi. Kad nakon kiše zapuše sjevernjak tjerajući oblake i prašinastu maglicu… pogled… čak do Kamničkih alpa!

Oko devet sati svi smo tu…mi koji smo lijepo nedjeljno jutro odlučili darovati uređenju našega grunta. Željka i ja smo blažene žene među devetero muža… ne štede nas, ali ni sebe!

Nastavlja se «bablje ljeto», pa je dan nakon prohladnog jutra ugodno topao.

S jednim od Joža, nije onaj mali Jožek, ni Šereg nije, a ni Desinić…radim stazu. Pokazao mi je što i kako i sigurna u sebe zabijam motiku duboko u zemlju… nije lako! Dahćem, znojim se a u glavi se roje misli i slike na grunt kakav je bio 4. travnja 2005. kad nas je tridesetak krčilo, rezalo, kosilo, pililo, zubljalo, palilo…a vidi ga sada!

Jedna grupa dječaka postavlja stepenice od na pola prepiljenih, još uvijek teških pragova… no prije toga je trebalo motikama teren pripremiti. Druga grupa šljunkom posipava staze i mjesta oko i ispod stolova, a u Željkinim rukama zujava se flakserica čini laganom.

Kad god se u ovakvim prilikama pojavi naša Štefica osjetim glad, cure mi sline…znam da će se nešto dobro jesti i nikad se nisam prevarila.

Ono što je Štefica dan prije fino napacala, super je Mario okrenuo na roštilj.

Od žuljeva su me čuvale rukavice ali me još sada bole mišići dlanova. Ne žalim… bilo je naporno ali i lijepo.

SvjeBa