Nedjelja, 4. rujna 2005.

Sastajemo se u Krapinskim Toplicama oko 11 sati. Vrijeme je poluoblačno i ugodno toplo… nije sparno.

Iako je pučanstvo Zaboka i okolice, te Krapinskih Toplica bilo obaviješteno o otvorenju staze, neočekivano nas je malo… samo nas 30, isključivo  »stezaša«.

Početkom kolovoza čak je i državna televizija  na podnevnim vijestima govorila  o akciji »Zagorskih steza« na  uređenju ove staze.         Da, sjećam se kada je spiker naše društvo preimenovao u »Zagorske staze«. To me toliko uzrujalo da bih ga, kada bih mogla, kroz ekran zgrabila za našu hrvatsku kravatu i u uho mu kriknula… stezeee… ne staze.   Iako nisam cjepidlaka, cjepala bih mu svaku dlaku na glavi, dok ne shvati… ako su mati i otac sinu dali ime Stipe, i gospodin velečasni ga krstio tim imenom, onda se zove Stipeee… a ne Stjepan.

Nakon kratkog govora dopredsjednice našeg društva, Mirjane Ladišić, koja se ljubazno i toplo, u ime našeg društva, zahvalila na financijskoj potpori AED-u (Academy for Educational Development), to je američka agencija za međunarodni razvoj, krenusmo.

Za nas zdrave, prekaljene planinare, lagan je to šumski put… savladali smo ga za desetak minuta. Prekaljenom srčanom rekonvalescentu potrebno je 25 minuta. Pouka… kalite se dok ste zdravi!

Kratak zastoj… tek da se s vrha, gdje je 1877. sagrađena kapelica Sv. Marije Magdalene, pogleda krajobraz.

Na stazi koja nas vodi prema Hršak Bregu, jedan od vidikovaca nudi nam pogled na prohodane stare znance; Boč i Donačku goru, a i na naša lijepa sela razbacana po zelenim brežuljcima.

Nakon 6 km hodanja po hrptu Hršak Brega nema umora, ali je dobro došla okrjepa u lijepo uređenoj prostoriji gospodina Šturmana. Kiflice i gemišt – dva, pa veselo do Toplica zaokružismo 10 km dugu stazu… laganu, lijepu, zelenu… oku i duši blaženu.

 

                                                                              SvjeBa