Nedjelja, 11. ožujka 2007.
Jutro je… A, haa! Prije opisa naših doživljaja ispričavam se Kreši Č. rođenom Stjepan što sam ga propustila spomenuti u onoj grupi koja je odabrala znatno teži put u pohodu na Boč (vidi: Jednim pohodom dva vrha).
Tmurno je i hladno… osjećaju jače hladnoće doprinosi, kako ga je M. Krleža nazvao u baladi o pravici među cvijećem; veter severec, kozoderec.
U gostima su nam naši stari znanci Vihoraši s kojima se sastajemo u Tuheljskim Toplicama… s njima nas je u autobusu do Grešne Gorice toliko natrpano da ni za Rufusa ne bi bilo mjesta… osamdesetero s vozačem… toliko je izbrojao naš uvijek nasmijani i za šalu oran Štef H.
Dugačku šarenu kolonu po lazu do Velikog Tabora krase nam ljubičice… unedogled ih je po livadama podno bijeložute grofovske protuturske utvrde… nekada u vlasništvu mnogobrojnih vlastelina, a među zadnjima je prije 2. svjetskog rata u njemu boravio i naš poznati slikar Oton Iveković.
Šteta je što ne možemo izbjeći dio dosadnog i mukotrpnog asfalta ali je dobro to što sunce sve češće zrači a sjeverac jenjava… Cijelo nas vrijeme sa svih strana prati podčetrtski lijep i dobro očuvan dvorac, Donačka gora, Boč i daleko iza njih snježne Kamničke alpe te naš velebni Taborgrad.
Prvi ozbiljniji odmor za ručak iz ruksaka nam je na četvrtom vrhu tj. ispod njega u zavjetrini, a ima ih sedam… zapamtila sam samo Štrukljecov breg… peti je po redu. Nakon polusatne okrjepe osvajamo vrhove naših brijega, a na predzadnjem… drekovita staza vodi nas do lijepih pogleda na naše Zagorje. Krdo zbunjenih ljupkih smeđih koza… prilaze nam i hranimo ih. Njihov gazda je ljut što smo ih skrenuli s puta, a i jarca smo zbunili… pobjegao je glavom bez obzira, mekećući za svojim mnogobrojnim damama… sada je jasno otkud taj ugodno smrdljiv naziv drekovita…
Uh! Uspon do zadnjeg vrha… Vinagora zamorno je strm. Vinagora je malo selo s crkvom i nekoliko domaćinstava… možda na najvišoj nadmorskoj visini našega Zagorja. Znojni smo i umorni od gotovo petosatnog hodanja po lijepom desiničkom kraju, al’ ne bi bilo pristojno naprasno završiti odlazak… Druženje uz pivo značajan je obred našeg rastanka bez kojeg bi cjelokupni doživljaj druženja u znojenju, dahtanju, šali, smijehu, divljenju lijepim krajobrazima i okolišu u bilo kojem idiličnom dobu, bilo nedorečeno, okrnjeno, osiromašeno…
Pa kada sam već, ispunivši prvu, prešla na drugu stranicu nabrojati ću i naše vodiče: Za Vihoraše, nama već znan Parižanin iz Zagreba – Jean Claude, i za Stezaše naši Zabočani; Božo – predsjednik, Mario i Dinka P. te Joža Desinić u premijernoj ulozi dobrog i strpljivog vodiča – domaćina.
Bilo nam je lijepo!
SvjeBa
FOTO