Nedjelja, 1. svibnja 2005.

Na Ksaverovu trgu devet nas je planinarki i četiri planinara…peti je Ivek H. Čeka nas na najzahtjevnijoj, a time i najopasnijoj, ali i najkraćoj dionici našeg pohoda na Ravnu goru.

Dan je lijep, sunčan… najtopliji u ovoj godini. Kod najljepšeg i najočuvanijeg dvorca Hrvatskog zagorja, Trakošćana… iskrcavamo se. Tu je već puno izletnika povodom prvomajske proslave praznika rada. Netko je spomenuo vola na ražnju. Vol na ražnju!… žurno »pod palicom« Božene H. upućujemo se do Iveka H. koji će nas  odvesti do planinarskog doma…do vola pečena!

Kako se sunce sve više diže tako je sve toplije, a nas, jednim dijelom puta,  od sunca čuvaju već stasale krošnje šume. Nakon više od sat vremena penjanja dođosmo do onog dijela gdje nas čeka Ivek…stavit će nas pod svoju palicu.

Do samog mjesta, gdje ćemo se pomoću željeznih klinova pentrati na stijenu pod kutom od  90°, naš prekaljeni vodič čisti put od zmija… riđovke su, i da bi se ta hladnokrvna bića pokrenula, potrebna im je toplina, a sunce još nije stiglo do njih… ne mogu pobjeći i da hoće. Ipak je u neke od nas ušla iskonska jeza i strah… nije ih ubio, samo ih je štapom maknuo s puta…zbog toga ga jako cijenim.

Dobili smo kratke upute od našeg junaka… kamo ruka… kamo noga, i krenusmo. Usput smo, na drugom koraku, provirili u pukotinu stijene na gnjezdašce u kojem su bila tri sitna jaja… On nam je otkrio tu čudesnu ljepotu. Ono što je najteže ili najgore …daje najbolje… hrabrima. Svi koji smo se odlučili na ovaj nimalo lagan i bezazlen pothvat uspjeli smo… zahvaljujući Njegovoj sigurnoj i čvrstoj palici.

Sunce je u zenitu…opako grije…već smo blizu doma, a ne osjeća se miris pečenja. Pomislih… curkom cureći znoj poremetio nam je čulo mirisa… na žalost ništa od pečena vola…a tako smo se nadali, u nadi žurili, i na prvomajski grah zakasnili. Nema veze… iza nas je dobrih 15 km uzbudljivih doživljaja. Bilo nam je lijepo!

SvjeBa