Nedjelja, 14. listopada 2007.
Prerano je i mračno hladno jutro. Pospano se klatarim do autobusa. Bezvoljna sam i osjećam da se kao mazohista udaram tamo gdje me najviše boli…
Sjećam se da sam ušla u dupkom pun autobus, napipala mjesto… kroz lagan san čuh našega vodiča Marjana H. i nastavih u glagolu trpnom tamo gdje me želja za krasnim krajobrazom grubo otela toploj postelji.
Najava za kavicu i tople riječi u pismu našeg predsjednika koje je pročitala Željka V. te sunce, raspršili su krmeljivu kmicu.
Preko drvenih pragova koji premošćuju cestu, ponikve i vode Plitvičkih jezera valja jako oprezno… srebrni su i skliski od mraza… tek kad ih sunce osuši možemo osvrnut poglede; daleko u šarenu ljepotu gustih šuma… duboko u zelenkastoplava jezera… visoko u slapove čiji udari o stijene stvaraju vodenu maglicu koja se na suncu prelijeva duginim bojama.
Naša se kolona od četrdeset i nešto članova, u razdraganom, veselom čavrljanju i šali, mimoilazila s grupicama turista čiji su nam jezici nerazumljivi, ali nam je zajednička mimika izazvana vedrinom i radošću druženja …Smijeh. Cijelo vrijeme nas prate plitvički pitomi stanovnici… patkice te ribice velike i male.
Trosatna je šetnja vijugavim puteljcima i mostovima završila na širokoj livadi pokraj najvećeg i najdubljeg jezera Kozjak. Odmarajući se čekamo brodić. Lagano klizimo površinom 46 m duboke vode. Hladan nam vjetar ne ometa šalu. Još jedan dio puta gazimo skupa a onda većina odlazi na trosatno pentranje i spuštanje do grebena nazvanog: «Oštri medvjedak».
Već toliko puta viđen, plitvički me kraj uvijek razgali, ushiti, oduševi… gotovo nestvarna ljepota naše Kugle ispod zvjezdane Mliječne staze, iznjedrena tu…
Devetero nas je odlučilo produžiti šetnju do ručka pa ponovo lagano… Da ne bismo krivo skrenuli brine se Mario P.
Ponovo smo svi skupa oko 16 sati i odlazimo put Rastoka.
Rastoke su kratka , razigrana čarobna uvertira Slunjčice i Korane u raskošnu… bogatu… raspjevanu simfoniju Plitvičkih jezera. Jedina im je mana što nemaju dovoljno ugostiteljskih objekata pa ostadoh bez obećane pive. Jadu osušenih grla dosjetio se Slobodan H.
Autobus mili do Zagreba, no ništa nam ne fali; toplo nam je šalimo se i koji put zapjevamo.
Osvrnite se na moj početni dio teksta… sumoran je! Ali znajte da je slatko najslađe nakon kiselog.
SvjeBa