Nedjelja, 8. svibnja 2005.
Jednom mi je netko od naših članova rekao da ne treba uvijek vjerovati vremenskoj prognozi… u to sam se već u nekoliko navrata i uvjerila.
Jutro je kišovito, a prema službenoj prognozi trebalo bi se kad tad razvedriti… taman kad bismo trebali stići u Brod Moravice… moja je prognoza!
Na Ksaverovu trgu nas je 21 član, a troje nam se pridružuje na dogovorenom mjestu. Brzo se raspoređujemo u automobile i krećemo.
Kratka stanka u Jastrebarskom da se na brzinu srkne kavica… napuni auto. Cijelim nas putem proganja kiša, a oblaci ne daju naslutiti njezin brzi prestanak… do Moravica je još daleko… stigne se razvedriti! Pri dolasku do dogovorenog mjesta, Kuti, kiša se pomiješala sa sitnim kuglicama leda, a kada smo izašli iz automobila, namrštila se svom svojom jačinom.
Moja tiha, vapeća preporuka, bila je da potražimo topli krov nad glavom, izvadimo iz naprtnjača hranu, najedemo se… družimo i odemo doma… i to bi bio doživljaj!
Po najjačoj kiši krenusmo na put koji nas vodi uskom stazom niz kanjon rijeke Kupe. Kiša, koja neprestano pada i stotinjak planinarskih cokula, učinili su usku stazu nevjerojatno skliskom.
Nije samo moja stražnjica zaronila u duboko, mekano, mokro i hladno blato. Mnogo ih je bilo obilježeno tim materijalom. Jedna je mlada žena ispred mene tiho i masno opsovala. Pomažući joj da se digne, tješila sam je da sam i ja tako prošla, a da mi Zagorci, kada nam se to dogodi, kažemo da smo strelili zajca. Veselo se nasmijala, a ja sam po drugi put ljosnula digavši blato oko svoje starke na sve strane. Mic po mic, korak do koraka prešli smo stazu za 2 sata… kad je suha, treba pol… trčeći po njoj, petnaestak minuta…veli naš vodič…kršni Goranin.
Na dnu kanjona, ljubazni su nas domaćini dočekali s čajem… priznajem, bilo je armature… pa kad sam već pokisla izvana… neka to bude u kompletu. Pijuckajući vrući čaj razmišljam: »Mislim da dovoljno poznajem sebe i da sam blago luda… onako, šarmantno dječje i da dimenzije moje malenkosti nisu patološki izražene…«, no odluka da vjerujem u svojoj prognozi vremena… sasvim je luda!
Susret s krasoticom Kupom uvjerio me da se isplatilo… i još više od toga… u njoj je bio čamac… čamac na Kupi i Dinkino recitiranje prvog stiha te prelijepe Nazorove pjesme, razgalilo me i povratilo mi vjeru u svrsishodnost…
Neki su naši dečki… predvodio je Darko T., i cure, formirali krug i prkoseći kiši, pjevali… u kabanicama naslonjeni na štapove sličili su na tifusare. Rekla sam im to… odgovorili su smiješkom.
Natrag nas put vodi uskom stazom uz brijeg… srećom, na kratko, većinom je široka i blaga te nas je za 2 sata dovela do planinarskog doma u B. Moravice gdje smo se presvukli i okrijepili… Muzikaši.
Oblaci su se razišli, a tople zrake sunca razblažio je lagani sjeverac.
Kiša, hladnoća, blatnjava uska staza na kojoj se često posrtalo, kroz gustu šumu kanjona i ostale poteškoće… pohod do kanjona Kupe učinile su nezaboravnim.
Željka! Nemoj zijevati… uspavljuješ našeg vozača Božu… treba pjevati, šaliti se… stići sretno svojima… slatkom domu svom!
SvjeBa