Nedjelja, 4. rujna 2005.

Sastajemo se u Krapinskim Toplicama oko 11 sati. Vrijeme je poluoblačno i ugodno toplo… nije sparno.

Iako je pučanstvo Zaboka i okolice, te Krapinskih Toplica bilo obaviješteno o otvorenju staze, neočekivano nas je malo… samo nas 30, isključivo  »stezaša«.

Početkom kolovoza čak je i državna televizija  na podnevnim vijestima govorila  o akciji »Zagorskih steza« na  uređenju ove staze.         Da, sjećam se kada je spiker naše društvo preimenovao u »Zagorske staze«. To me toliko uzrujalo da bih ga, kada bih mogla, kroz ekran zgrabila za našu hrvatsku kravatu i u uho mu kriknula… stezeee… ne staze.   Iako nisam cjepidlaka, cjepala bih mu svaku dlaku na glavi, dok ne shvati… ako su mati i otac sinu dali ime Stipe, i gospodin velečasni ga krstio tim imenom, onda se zove Stipeee… a ne Stjepan.

Nakon kratkog govora dopredsjednice našeg društva, Mirjane Ladišić, koja se ljubazno i toplo, u ime našeg društva, zahvalila na financijskoj potpori AED-u (Academy for Educational Development), to je američka agencija za međunarodni razvoj, krenusmo.

Za nas zdrave, prekaljene planinare, lagan je to šumski put… savladali smo ga za desetak minuta. Prekaljenom srčanom rekonvalescentu potrebno je 25 minuta. Pouka… kalite se dok ste zdravi!

Kratak zastoj… tek da se s vrha, gdje je 1877. sagrađena kapelica Sv. Marije Magdalene, pogleda krajobraz.

Na stazi koja nas vodi prema Hršak Bregu, jedan od vidikovaca nudi nam pogled na prohodane stare znance; Boč i Donačku goru, a i na naša lijepa sela razbacana po zelenim brežuljcima.

Nakon 6 km hodanja po hrptu Hršak Brega nema umora, ali je dobro došla okrjepa u lijepo uređenoj prostoriji gospodina Šturmana. Kiflice i gemišt – dva, pa veselo do Toplica zaokružismo 10 km dugu stazu… laganu, lijepu, zelenu… oku i duši blaženu.

 

                                                                              SvjeBa

Nikada nisam razumjela strast svoga kuma, slavonskog pasioniranog ribiča (čak ne jede ribu jer je na nju alergičan), strast koja ga je dizala u mračno doba ljetnog jutra na rukavce Dunava.

I eto mene koja se dižem, radi  nezaboravnih slika  i doživljaja Velebita, u lipanjsko mrklo jutro.

Subota, 25. lipnja 2005.

Rufus veselo obilazi oko nas i naprtnjača … tvrdoglavo odbija moje objašnjenje da je njegova nekontrolirana, srčana priroda preopasna za šumske stanovnike Velebita … ispraća nas tužnim pogledom. Na Ksaverovu trgu nas je dvadesetero, a još toliko se jučer popodne uputilo u Nacionalni park Sjeverni Velebit. Jutro je prohladno i vedro. Vozimo se savršenom autocestom Zagreb – Split sve do jutarnje more … tunela M. Kapela. Prestrojavanjem u jednu traku … kao da se netko htio našaliti s vozačima ili staviti na kušnju njihovo strpljenje u kilometrima gmizajućoj koloni.

Pročitajte više

Nedjelja, 19. lipnja 2005.

Na Ksaverovu trgu u 9 sati… sretan broj 13! Toliko nas se okupilo u vruće lipanjsko jutro. Sada je oko 20 stupnjeva Celzijevih a treba izdržati do cilja po temperaturi čija je najavljena jačina iznad 30. Naš vodič Ivek tješi nas da ćemo hodati uglavnom kroz šumu.

Kraći dio staze koja nam već rosi čelo osunčan je prijepodnevnim vrućim zrakama… još dvadesetak minuta od Slanog potoka do obećanog… šumskog puta.

Pročitajte više